Danas smo svedoci sve vecih  muljaza i prevara u sportu generalno. U velikoj meri su zastupljeni doping suplementi, interesi sponzora i vlasnika ispred igraca i sporta, namestanja, kladionice….
 
 
 
 Svi ovi navedeni faktori su razlozi zbog kog sport nije ono sto bi trebao da bude, nadmetanje i viteska borba, a najbolje to shvatimo dok na RTS – u gledamo ,,Montevideo’’ ili ,,Bicemo prvaci sve’’. Nekada za sport je bila dovoljna samo upornost i dobra volja, a onda se upleo novac i sve otislo u ….

Kao vlasnik PS4 igraonice, drago mi je da svaki dan mogu da vidim jednu generaciju sportista koji jos nisu izumreli, odnosno generaciju pravih sportista.

Pre nego se osvrnemo na sustinu problema, hajde malo da prodjemo kroz istoriju ovog sporta….

Prva verzija Playstation- a je izasla 3. Decembra 1994. svega nekoliko meseci posle mog rodjenja. Svi znamo kakva je situacija vladala u nasoj zemlji u tom periodu i kakva je nestastica bila, medjutim ja sam imao koliko toliko srece.

Cale mi je drzao stand na Sajmu sa belom tehnikom , tako da sam vec sa dve godine imao svoj Soni ispod televizora. Naravno, sva ta bela tehnika je bila svercovana. Secam se cak dana kada sam se vozio u kolima ili kombiju izmedju frizidera i krova  kao klinac i kakve su se sve muljaze pravile u tom periodu. Da se vratimo na pricu, tada sam ziveo u Batajnici sa roditeljima, babom, dedom i tetkom. Baba i deda su cesto vreme provodili u vikendici u Belegisu, tetka radila, a roditelji bili na putu. Tada su me redovno cuvale komsije, obicno ljudi koji danas imaju oko 40 godina i svoje porodice, a tada su bili obicni klinci koji su otkrili cari tada najpopularnije fudbalske simulacije Fife. Cesto se secam da je tu bilo i po deset ljudi, igrali se turniri, cela ulica je dolazila da gleda, a meni nikada nije bilo dosadno i cesto, i ako sam bio klinac od 3-4 godine, pobedjivao na tim turnirima. Jebi ga, po ceo dan sam  pikao Soni.  Tada sam se prvi put susreo sa fenomenom elektronskog sporta i koliku strast izaziva, skoro istu kao i navijanje za fudbalski klub i zbog kog se ljudi tuku, prave koreografije, pale baklje, samo na drugi nacin.

I tako, godine su odmicale, Fifa je dominirala, ponekad i NBA Live sve do neke 2001. Godine kada se pojavljuje Wining eleven. Fudbalska igrica naravno, ali je ceo gameplay je bio totalno drugaciji od Fife. Kod nas je WE bio mnogo zastupljeniji, ljudima je ta vrsta igre mnogo vise odgovarala i ako nisu bili svi klubovi, vecina igraca sa izmenjenim imenima ( tada se Stankovic, recimo, zvao Stekovic) i postojalo je mnogo drugih nedostataka. 

Kasnije, kako je vreme odmicalo WE je evoluirao u danas verovatno najpoznatiju igricu kod nas, a to je PES (Pro evolution Soccer). Japanska kompanija Konami je ispravila neke nedostatke u novom modelu igrice, ali jos uvek nije dobila licencu za klubove iz Nemacke, kao ni za Englesku ( I danas su ime klubova drugaciji, pa se tako npr. Liverpul zove u igrici Marsyin Red). Tako je popularnost PES-a jacala iz dana u dan, cuvene 2013. godine dozivela vrhunac sa verzijom za tu godinu, a nakon toga dozivela neverovatan pad. Konami je istripovao nesto da hoce da bude kao Fifa, napravili su verziju za 2014 godinu i napravili totalni kolaps. Zbog toga sto to vise nije bio onaj PES koji su svi igrali, dosta ljudi je do ove godine igralo PES 2013, ali vecina je presla ponovo na Fifu i tako je ona ponovo preuzela dominacija.

Tako dolazimo do 7. Oktobra 2014 godine kada otvaram, sa svojom porodicom, igraonicu sa PS4 konzolama i bili smo prvi u BG koji su imali te konzole. Danas se cale bavi necim sasvim drugim, odnosno sa kovanim gvozdjem, ja ostao zaljubljenik u Soni i palo mi na pamet da otvorim jednu takvu igraonicu svega par mesei posto je izasla cetvorka. Iz toga razloga, igraonica mi se i zove Cetvorka.

Doziveli smo ogromnu popularnost, igraonica radi iz dana u dan sve bolje, a moj brat i ja imamo posao snova. Ja igram karijeru u Fifi i uplacujem vreme, a burazer neke druge igrice ( nikad nije bio sportski tip). 

U okviru igraonice pravili smo turnire, dolazili su razni ljudi koji su igrali u pare, radi prestiza, organizovali se kako bi oni hteli i kako oni vole. Medjutim, jedna stvar je najbitnija. Svi ti ljudi su sportisti. Nisu sportisti koji obaraju svetske rekorde, koji su savrseno izdefinisali svoja tela, koja ne nose svuda majcu sa znakom Najk jer imaju potpisan ugovor…Oni su jednostavno sportisti sa vestim prstima. A zasto su sportisti? Zato jer kada dodju da igraju, igraju da bi pobedili. Da bi napravili sto vise lepih poteza, da bi se nadmetali i dokazali da su bolji od protivnika. Tu nema namestanja utakmica, nema interesa ovoga ili onoga, nema potplacenih sudija ( iako nam se cesto kada gubimo cini da je Soni protiv nas)… Ljudi tu psuju, jebu majku svima, nerviraju se, smeju , raduju, skacu i na svaki moguci nacin iskazuju svoje emocije. Sve se svodi samo na to da das jedan gol vise od svog protivnika. Kada pogodis stativu, precku ili sutnes milimetar pored gola u 95 – om minutu za pobedu, retko ko bi mogao  smireno da reaguje. Medjutim, sve je to ljudsko i sportsko ponasanje. Zato su svi ti, na prvi pogled obicni ljudi i klinci, pravi sportisti. Nije im bitno ko ih gleda, da li ce ih neki menadzer primetiti ili sponzor, igraju za sebe i zbog sebe i cine svaki put da to urade najbolje sto mogu. Uvek daju sve od sebe i ako ne pobede svaki put, uvek mogu da izadju podignute glave iz igraonice. 

Zivimo u takvom dobu da se sve svodi na neke druge i da se sve vrti oko novca. Sport, u pravom smislu te reci, je potpuno izumreo onog dana kada je prepoznat kao najveca masinerija za pranje para. I zbog svih tih razloga sam presrecan sto mogu svaki dan da gledam prave sportiste, gde su sve druge stvari manje vazne. Tu nije bitno ko za koga navija, ko ima koliko novca, ko mora da da gol kako bi mu se dresovi prodavali, koliko minuta mora da odigra jer mu tako pise u ugovoru, nego je bitno samo igrati najbolje sto umes i to je sasvim dovoljno.